Wilhelm Steinitz
Wihelm (kasnije William) rođen je 17. maja 1836. godine u praškom getu. U srednjoj školi pokazao je dar za matematiku i naučio igrati šah. Kao 22-godišnji mladić polazi u Beč da studira tehniku i tu se brzo razvija njegov talenat, pa ga klub iz Beča 1862. godine šalje na internacionalni turnir u London gdje zauzima šesto mjesto. Mladom Štajnicu se svidio šahovski život u London pa je i ostao u Engleskoj gdje živi kao profesionalini šahovski majstor. Treba reći da je u to vrijeme pobjedio sve Engleske majstore, a 1873. godine postao je urednik velike šahovske rubrike i londonskim sportskim novinama „The Field“ tako da je od šaha živio sasvimo dobro.
1883. godine preselio se u Ameriku, a državljanstvo USA dobio je 1888. godine. Od 1885 godine izdaje svoj šahovski časopis, i po prvi put javno izlaže svoja šahovska gledišta. Časpis je izlazio sedam punih godina i na stranicama časopisa sadržan je dragocjen materijal za razvoj šahovske umjetnosti.
Štajnic je pobjednik mnogih turnira. On je prvi zastupnik pozicione škole šaha, jer je do tada vladalo vrijeme romantizma u šahu. Bila je bitna ljepota igre i igrale su se partije s obiljem udara i žrtava figura.
Štajinc je prvi ukazao na značenje slabih polja i njihovu zavisnost s jakim položajima protivničkih jedinica. Ukazao je na sve vrste pješačkih slabosti (usamljeni, zaostali, udvojeni i viseći pješaci). Zatim je ukazao na vrijednost lovačkog para, korist od terenske prednosti. Od njega potiče tvrdnja da je kralj jaka figura. Ukazao je na korist pješačkog majoriteta na krilu. Prvi je postavio tezu da su rokadne postave najsigurnije od napada kada su rokadni pješaci još nepomaknuti na drugom odnsono s sedmog reda.
Štajinc je znatno proširio znanje o teškom pitanju odbrane, postavio je pitanje ekonomičnosti odbrane i pokazao puteve za manevrisanje u stiješnjenim pozicijama, a posebno je bio orginalan u zamisli samoodbrane jakih figura, koje se svojom pokretljivošću mogao poslužiti ne samo u napadu, već i u odbrani, brzim uklanjanjem iz opasnih situacija. Njegova je teza da nema prednosti bez protivnikove greške, da se greške uvezuju u poziciju u obliku slaboća i da iz zbira ti slaboća i uopšte pozicionih obilježja rezultira objektivna vrijednost određene pozicije.
Štajinc je stvorio pojam ravnoteže pozicije i izveo načelo, da slabo mora prolaziti igrač koji iz ravnoteže forsira inicijativu, i dalje, da narušitelja ravnoteže valja odmah kazniti s pomoću primjerne akcije, jer se inače situacija može ipak okrenuti u njegovu korist. Štajnicove greške u učenju su, precjenjivane pješačkih obilježja ispred igre figura, pojam razvojne prednosti nije uveo kao veoma važan pozicioni faktor, i bio je nesiguran u ocjeni dinamičkog faktora igre i često spor i neokretan u sitacijam u kojima je suština u akciji.
Štajnic je bio veliki kao otkrivač, ali mu je ipak najveće veličina kao osnivaču ustanove prvenstva svijeta u šahu. Svojom principijelnošću Štajnic je sam bez pomoći neke organizacije dao naslovu prvaka svijeta ozbiljan sadržaj, tako da je ustanova prvenstva svijeta izdržala sve krize i sačuvala uspomenu na svog tvorca do danas.
Štajnic je titulu prvaka svijeta ostvario u meču s Cukertotom 1886. godine. Meč je počeo 11. januara u New Yorku. Igralo se u deset dobijenih partija, a Štajnc je pobjedio rezultatom 10:5, uz pet remija. Titulu je uspješno branio u više naleta, bez ikakvog kalkulisanja izlazio je na megdan svima koji su smatrali da su mu dorasli. Titulu je izgubio u meču protiv Laskera 1894. godine, također rezultatom 10:5, uz četiri neriješene partije.
Emanuel Lasker
Nepobjedivi šampion, u mnogo čemu i do danas nedovoljno objašnjena ličnost. Dvadest sedam godina drži on naslov prvaka, ali ne osniva škole i ne ostavlja za sobom učenike.
U šahu najviše cijeni samo praktičnu borbu, u pojedinim partijama daje jako dragocjene primjere dubokog shvatanja pozicija i cjelokupne šahovske igre, a potom ga dugo vremena nema u turnirskim arenama, ili ako daje kakve komentare o igri to čini veoma površno.
Emanuel Lasker rodio se 24. decembra 1868. godine u Berlinhemu nadaleko od Berlina. Porodica je bila siromašna, ali su roditelji ipak uspijevali da školuju svoju djecu. Lasker se posvetio matematici, ali je studij morao kombinovati sa zarađivanjem sredstava za život pomoću šaha. Šah je inače naučio od oca. Bio je veoma talentovan, tako da je na jednom izletu u nizu partija glatko pobijedio svog profesora koji je važio za najjačeg igrača u mjestu. Doktorirao je u Hajdelbergu, a kasnije je nakon osvajanje prvenstva svijeta u šahu jedno vrijeme radio kao univerzitetski profesor. Lasker je bio takav tip čovjeka, da ako je trenutno više zarađivao u nauci on se okretao nauci, a ako je bilo vrijeme da se dobro može zaraditi u šahu on je nauku ostavljao u stranu i bavio se više šahom.
Naslov majstora osvojio je u Vratislavi 1889. godine, a nakon toga osvaja drugo mjesto na turniru u Amsterdamu, a potom se odlučuje za šah kao profesiju i odlazi živjeti u London. U Londonu na dva turnira pobjeđuje engleske majstore, potom se seli u Ameriku i pošto je pokazao svoju dominaciju nad američkim majstorima izaziva na meč i Štajnica. U meču pobjeđuje prvaka svijeta i titula prelazi u ruke 25-godišnjeg mladića.
Titulu je osvojio 1894. godine i držao je punih 27 godina. Pobjednik je mnogobrojnih turnira. Više puta branio je titulu prvaka svijeta. Za razliku od Štajnica on je birao protivnike i uzimao je one koji su mogli da ispune njegove financijeske uvjete. Lasker je zasigurno najveći borac šahovskih arena, ali zasigurno i igrač ogromnog talenta. Na šahu sigurno nije radio dovoljno, često je igrao zastarjele varijante u otvaranju i vrlo često dobijao je partije kada bi došao u nešto lošiju poziciju, to ga je motivisalo i davao je sve od sebe. Lasker je bio najjači kada je to trebalo. Velika šteta za šahovski svijet je što Lasker nije imao otkrivače strasti te nije ostavio nijedan pisani trag iza sebe, što je bio prirodan lijen i što ako nije bio dovoljan plaćen on jednostavno nije igrao.
Titulu je izgubio nakon 27 godina vladavine, u meču s Kubancem Kapablankom. Meč je započeo 10. marta 1921. godine u Havani. Igralo se do šest pobjeda. Lasker je predao meč kod rezultata 4:0 za mladog Kubanca uz 10 remija. Lasker je kao poraženi u meču dobio 11000 dolara, što je tada bila veća svota nego što je dobio za sve dotadašnje mečeve zajedno.
Nakon gubitka titule kao da se ništa nije desilo, Lasker „vječiti borac“ učestvovao je na turnirima i često pobjeđivao, naravno ako je bio dobro plaćen. Njegova zasluga za šah u tome razdoblju je ipak ogromna.
Sa lakoćom je rušio sve što je bilo loše u Štajnicovom učenju. To je dokazivao svojim partijama i jednostavno je tjerao mlađe majstore da utrnu nove puteve u težnji da budu bolji od njega, a to je bilo veoma teško.
José Raúl Capablanca
Za mnoge najveći talenat svih vremena, jeste Kapablanka. U mnogo čemu razlikuje se od svojih predhodnika. On prije svega nije borac kao što su to bili Štajnic i Lasker, nije opsjednut čarima drevne igre, a nije ni materijalno upućen na karijeru profesionalnog šahiste. Uzevši i usavršivši sve najbolje od Morfija i Štajnica, Kapablanka gaji elegantan i u velikoj mjeri precizan stil. S bljeskom nadmoćnog talenta kazuje nam Kapablanka u svojim partijama ono što je propustio da kaže Lasker. Kapablanka primat i vladavina traju samo šest godina, ali toj kratkoći nije razlog opadanje njegove snage, već probijanje novog stila i nove škole koja se razvijala ruski teško i u osobi Aljehina bacila svoj val koji je bio jači od samog Kapablanke.
Hoze Raul Kapablanka rodio se 19. novembra 1888. godine u Havani kao dijete imućnih roditelja. Kao dječak od četiri godine posmatrao je Hoze Raul, svog oca pri igranju šaha i shvatio brzo pravila kretanja i uzimanja figura i cilj igre. Dan zatim znao je još više i prasnuo u djetinji smijeh pri jednom pogrešnom očevu potezu. Da ne bi dobio batine, morao je priznati razlog smijanju i pokazati zašto je očev potez bio slab. Hoze Raul je preuzeo vođenje partije od očeva protivnika i pobjedio ga za narednih pola sata igre. Kapablankini roditelji su bili zapanjeni i uplašeni. Zabranili su mu da igra šah i to je mogao učiniti samo uz njihovo dopuštenje, tako da do svojih 11 godina kao dječak nije mogao mnogo napredovati.
O Kapablankinom načinu igre Lasker piše slijedeće: „Njegove su partije jasne, logične i snažne. Iz njegovih poteza se čitaju njegove misli i potez uvijek objavljuje šta osjeća. Uprokos tome njegovi potezi su često veoma duboki. On ne želi zaplet i pustolovine. Kapablanka želi znati unaprijed kamo ide.“
O osebujnosti Kapablankina stila napisano je mnogo literaturi. Mnoge je zadivljavala lakoća igre i formalna sklandnost Kapablankinih partija. Bio je majstor koji je u terenu vidio više od svih. Često su ga na turnirima zvali da on da presudnu riječ o nekim pozicijama.
Zasigurno je bio najveći majstor završnica. Otvaranja nije izučavao, držao se samo osnovnih principa. Mnogi su ga nazivali intelektualnim umjetnikom.
U Moskivi 1925. godine stručnjaci iz psihotehničkog laboratorija nakon provedbe raznih testova i izučavanja njegovih partija dali su konačan sud: „Kapablanka je naučno logičan tip“, dok Lasker tvrdi da je „genijalno intuitivan.“
Živio je lagodan život. Volio je zabave i ples. Odlično je igrao Bridž i tenis, a posebno je uživao u lovu. Pored maternjeg španjolskog jezika, odlično je govorio francuski i engleski. Bio je omiljen u svim šahovskim krugovima, uvijek korektan u ponašanju, obziran i ugodan u društvu. Miljenik svih. Igrao je jednostavan, a dubok šah. Igrač jedinstvenog stila.
Umro je mlad od izliva krvi u mozak 7. marta 1942. godine u New Yorku. Mrtvo tijelo trećeg prvaka svijeta prenešeno je u Havanu i sahranjeno uz najveće počasti.
Za velikog Kubanca dr. Aljehin je rekao: „Umro je najveći od svih, genij kakvog šahovski svijet neće nikad imati.“
Aleksandar Aleksandrovič Aljehin
Aleksandar Aleksandrovič Aljehin kosmopolit, poligota, doktor pravnih nauka. Četvrti je prvak svijeta u šahu.
U šahu je otkrio neslućene mogućnosti, a titanskom snagom svoga talenta lomio je sve smetnje koju su usporavale ovu igru i kočile njen razvoj. Upuštao se u teorijske duele, razbijao je zastarjela shvatanja, odbacivao sve dogmatizme i šeme i koračao smjelo putem čije je temelje udario Mihail Ivanovič Čigorin – tvorac i utemeljivač ruske šahovske škole. Veliki napadač, vjerovao je samo u sebe i u svoju inicijativu. U razdoblju od 1927. – 1934. godine ostvario je stil koji je u svakom pogledu, nadmoćan u svemu što je do tada izvedno na šahovskoj tabli.
Oktobra 1892. godine u Moskvi je rođen Aleksandar Aleksandrovič Aljehin, u bogatoj plemićkoj porodici.
Šah je naučio rano od majke, a napredovao je igrajući s starijm bratom. Moskvu i rodni dom napustio je još kao dječak i otišao je na školovanje u pravu školu za plemiće u Petogradu. Kao 16-godišnji mladić osvojio je prvu nagradu na sveruskom internacionalnom turniru u Diseldorfu, a potom u Karlovim Varima.
1912. godine osvaja prvo mjesto na manjem intercionalnom turniru u Štokholmu, a 1913. godine ponavlja taj uspjeh u Ševeningenu ispred Janovskog. Te godine dijelio je prvo mjesto sa Levenfišem na četverokružnom turniru u Moskvi i izborio je pobjedu u meču s Levickim, 7 pobjeda uz tri neriješene partije. Od tada krivulja njegovih uspjeha stalno raste. Na sveruskom turniru 1914. godine u Petogradu dijeli prvu nagradu sa Nimcovičem, a zatim u istom gradu treću nagradu iza Laskera i Kapablanke. Tada nastupa jedna pauza usljed izbijanja prvog svjetskog rata. Na prvom šampionatu SSSR-a nastupa 1920. godine i osvaja prvo mjesto. Potom slijede prve nagrade u Tribergu, Budimpešti i Hagu. Nije se vratio u zemlju već je izabrao Pariz za mjesto stalnog boravka. Kad je postao svjetski šampion primio je i francusko državljanstvo.
Aljehin je definitivno najjači majstor starog kontinenta – ispred Rubinštajna, Nimcoviča i Bogoljubova. Ostao je jedino Kubanac Kapablanka da brani titulu svjetskog prvaka. Do meča se nije dugo čekalo i 1927. godine svijet je dobio novog svjetskog prvaka. Do 1935. godine Aljehin je nizao uspjeh za uspjehom. Pobjeđivao je i u mečevima i na velikim turnirima: San Remo, Bled, London, Bern, Pasaden, Cirih i drugo, a fantastične uspjehe je postigao na olimpijadama u Hamburgu i Pragu.
1935. godine već pomalo nastupa kriza. Pojavljuju se nove snage koje mnogo ne respektuju šampiona. Te godine Aljehin izlazi na meč protiv Evea i gubi titulu.
To ga nije obeshrabrilo. Priprema se za revanš meč protiv Evea i usput pobjeđuje na pojedinim turnirima. U revanš meču sa Eveom 1937. godine povratio je izgubljeno titulu, rezultatom 10:4 uz 11 remija. Ponovo reda pobjede na turnirima u Montevideu, Margejtu i Pilmutu, zatim slijede turniri u Montevideu i Karakasu te uspješan nastup na olimpijadi u Buenos Ajresu.
Potom dolazi drugi svjetski rat, čiji je završetak dočekao u Portugalu. U toku rata igrao je na šest turnira koje je organizovao okupator, pa ga na prvi poslijeratni turnir organizovan u Londonu organizatori nisu ni pozvali tražeći da se vrati u Francusku i odgovara pred sudom časti.
Bio je jako sujetan, pun sebe, egocentričan i veoma nezgodan u društvu. Prijatelja nije imao, ženio se četiri puta. Žene su mu bile više prijatelj i oslonac u životu. Od njih je tražio da ga razumiju i vole ono čime se on bavi. U poznijim godinam sve češće je bježao u alkohol tražeći zaborav od životne stvarnosti. Umro je 24. marta 1946. godine u hotelskoj sobi u Estorilu kraj Lisabona za šahovskom tablom, sa kraljem u ruci. Jedno je sigurno takvog šahovskog fanatika svijet do tada zasigurno nije imao.
Maks Eve
Maks Eve je izuzetak u nizu svjetskih šampiona. Svi drugi su u duši bili prije svega šahisti. Ako su ponekad i potiskivali šah u drugi plan, bilo je to samo privremeno. Eve je činio obrnuto. Imao je snagu, popeo se na sam šahovski prijesto, ali nikad nije bio profesionalac.
Rođen je 20. maja 1901. godine i holandskom gradiću Watergrafsmeer. Majka ga je naučila igrati šah kad mu je bilo samo četiri godine. U ranoj mladosti rijetko igra, tek kada je 1920. godine osvojio prvenstvo Holandije, može se pratiti njegov šahovski put. Igra nekoliko turnira, ali radije mečeve. Tako 1921. godine igra meč sa čuvenim Mađarom Marocijem koji je završio 2:2 u pobjedama uz 8 remija. Slijede mečevi s Rubinštajnom, Bogoljubovim i još nekim manje poznatim igračima. Pokazao je poseban dar za kombinatoriku. 1924. godine završio je matematiku, a doktorirao je 1926. godine. Iste godine igra svoj prvi meč s Aljehinom. Izgubio ga je minimalno, 4.5:5.5. Tek tada je ozbiljno upozorio šahovski svijet da se radi o posebnoj klasi.
Ponovo slijedi pauza kada mu je matematika prioritetna, a za šahosvku tablu rijetko sjeda.
1930. i 1931. godine ponovo skreće pozornost na sebe pobjedom u Hestingsu ispred Kapablanke. Slijedi veleturnir 1934. godine u Cirihu gdje je pobjednik Aljehin sa 13 poena. Eve je drugi zajedno s Florom sa 12 poena. Te godine odigrao je meč s Kapablankom. Izgubio je sa 2:0 uz osam remija, ali marljivo prikuplja meč iskustva.
Konačno izaziva na meč i velikog šampiona Aleksandra Aljehina. Bilo je to 1935. godine u Amstredamu. Meč je dogovoren na 30 partija i Eve ga dobija sa 15.5:14.5.
O kakvoj se klasi radi govori dovoljno podatak da je s Aljehinom odigrao oko stotinjak turnirski partija i da je svega dva poena razlike u korist Aljehina. S Aljehinom 1937. godine igra revanš meč ponovo od 30 partija. Prva polovina meča protekla je u izjednačenoj borbi, ali u finišu Eve posustaje i gubi zaredom 21., 22., 23. i 25. partiju i na taj način gubi titulu. Konačan rezultat meča je 15.5:9.5 u korist Aljehina.
Nakon rata 1946. godine igra se veliki turnir u Gronigenu. Prvi je Botvinik sa 14.5 poena, Eve je drugi sa 14.
Ostavio je za sobom takve veličine kao što su Smislov, Najdorf i Szabo.
Nažalost ambicije mu naglo slabe. Igrao je uspješno i to dugo još samo za svoju reperzentaciju. Potpuno se posvetio nauci. Zapaženi su njegovi naučni radovi na polju kibernetike. Jedan je od začetnika istraživanja, danas toliko važnog kompjuterskog šaha. U poznijim godinama, s velikom energijom prilazi organizaciji šahovskih priredbi. Holandija danas ima viskoki ugled na ovom planu, a upravo je Eve za to zaslužan. Konačno 1970. godine biva izabran za presjednika međunarodne šahovske federacije – FIDE. Prihvatio se, u to vrijeme, izuzetno teškog društva. Vladao je veliki sukob na realaciji SSSr-a s jedne i „nadolazeće opasnosti zapada“, Roberta Fišera s druge strane. Eve je uspješno „kormilario“ nemirnim vodama i svojim ugledom diplomatski je doveo FIDE u mirnije vode.
Umro je 26. novembra 1981. godine u Amsterdamu.
Mihail Mojsejevič Botvinik
Mihail Mojsejevič Botvinik rođen je 17. augusta 1911. u okolini Petograda. Prvak
svijeta 1948. – 1957., 1958. – 1960., 1961. – 1963., doktor elektrotehnike, velemajstor SSSR-a od 1935 godine. Šah je nauči relativno kasno u 12-oj godini života. Kao igrač prve kategorije pobjedio je na simultanci Kapablanku i to je izazvalo pravu senzaciju.
Već 1926. godine podjelio je drugo mjesto na šampionatu Lenjingrad. Prvi put je igrao na sovjetskom šampionatu 1927. godine. Podjelio je peto i šesto mjesto i postao majstor. Na šestom šampionatu SSSR-a 1929. godine nije nastupio, ali je zato ubjedljivo pobjedio na sedmom i osmom 1931. i 1933. godine. Od tada su ga smatrali najjačim šahistom SSSR-a.
Prvi nastup u inozemstvu imao je 1934. – 1935. godine u Hestingsu, kada je podjelio peto i šesto mjesto. Samo tri mjeseca kasnije pobjedio je zajedno s Florom na drugom mosovskom turniru ispred Laskera, Kapablanke i drugih poznati imena, i tada je nagrađen od svoje vlade, automobilom, za uspjehe u šahu i nauci. Na trećem mosovskom turniru 1936 godine osvojio je drugo mjesto iza Kapablanke s kojim je podjelio prvu nagradu u Notingemu ispred Evea, Aljehina i Laskera.
Čuveni AVRO turnir 1938 godine donio mu je treće mjesto. Tada je izazvao Aljehina na meč za titulu šampiona svijeta. Aljehin je prihvatio izazov, ali zbog izbijanja rata do meća nije došlo. Pobjedio je na šampionatu SSSR-a 1939., 1944. i 1945. godine.
Odmah po završetku rata izazvao je Aljehina na meč, ali Aljehin je umro 1946. godine u Lisabonu. Botvinik bilježi pobjede u Groningemu 1946. i na Čigorinovom spomen turniru u Moskvi 1947. godine.
Pošto je mjesto svjetskog prvaka ostalo upražnjeno Botvinik postaje prvak svijeta 1948. godine na meč turniru kandidata. Godine 1951. prvi put brani titulu u meču protiv Bronštajna. Rezultat je bio neriješen 5:5 uz 10 remija. Godine 1954. ponovo brani titulu šampiona, ali ovaj put u meču protiv Smislova. Rezultat je opet bio neriješen 4:4 uz 10 remija. Sljedeći meč 1957. godine donosi pobjedu Smislovu i titulu prvaka ali već 1958. godine u revanš meču pobjeđuje Botvinik sa 7:5 uz 11 remija i vraća titulu. Titulu ponovo gubi 1960. godine u meču protiv Petrosjana. Meč je izgubio rezultatom 5:2 uz 15 remija. Godine 1957. odlikovan je ordenom Lenjina za dostignuće u šahu.
Karakteristika njegove igre je gvozdena disciplina i jednostavnost u igri. Nije volio površnost i svaku partiju je igrao podjednako ozbiljno, bez obzira na njen značaj.
VASILIJ SMISLOV
Vasilij Smislov rođen je 24. marta 1921. godine u Moskvi. Čari šahovske igre upoznao je kada je imao šest i po godina. Za rođendan otac mu je kupio Aljehinovu knjigu: „Moje najbolje partije“. Umjesto posvete stavio je ove riječi: „Vasiliju, budućem prvaku svijeta!“, to se i obistinilo, mnogo kasnije, nakon tri decenije.
U četrnaestoj godini već se borio na kvalifikacionim turnirima. Na prvenstvu Moskve 1938. godine osvojio je titulu majstora. Kongres FIDE mu je dodijelio zvanje velemajstora 1950. godine. Višestruki je učesnik turnira kandidata, a dva puta bio je pobjednik. Trostruki je šampion Moskve. Dva puta je dijelio prvo mjesto na šampionatu SSSR-a. Na jakim turnirima širom svijeta mnogo puta se našao u vrhu, a često i pobjeđivao. Na olimpijadi 1968. godine imao je najbolji pojedinačni rezultat, postigavši 11.5 poena od 12 mogućih.
Poslije Aljehinove smrti u Lisabonu 1946. godine, Smislov je uvršten u petoricu najjačih da bi se odredio Aljehinov nasljednik. Trijumfovao je Botvinik, a drugo mjesto je osvojio Smislov, jer je savladao direktne konkurente, Reševskog sa 3:2, a Evea sa 4:1.
Početkom proljeća 1957. godine oko Smislovljevog vrata stavljen je ogroman Lovorov vijenac. Tukao je u meču Botvinika i postao sedmi po redu šampion svijeta. Velikom rivalu održao je lekciju u nekim sistemima, a u završnici je bio za glavu veći od svjetskog šampiona. Poslije osvajanja titule nije se mnogo radovao, iako je ostvario svoj životni cilj.
Titulu je izgubio 1937. godine od istog protivnika u revanš meču. Nakon toga ambicije su mu naglo splasle i kao da su ga sve želje napustile. Nije bio umoran koliko rezigniran. Sve je trebalo opet ispočetka, a kako je to moguće. Povukao se u sebe i ličio na čovjeka „kome su sve lađe potonule“.Međutim, Smislov se i dalje pojavljivao u dvoranama, putovao po turnirima dostojanstven kakav je uvijek i bio, bilježeći dobre rezultate. Drugo ništa nije ni mogao jer osim šaha nije imao drugog zanimanja.
Imao je još jednu veliku strast, a to je bila muzika. Te dvije strasti pratiće ga čitav život, ali šah je za nijansu prevagnuo.
O stilu igre Vaslija Smislova dr Eve je sažeto napisao: „On je volio i voli čvrste pozicije. U otvaranju ne teži ka prednosti, ali može biti izuzetno opasan u daljoj fazi igre. Pozicionim sredstvima nastoji da pomjeri vagu u svoju korist, ili to čini umješnim malim kombinacijama i neočekivanim ispadima.“
Naime, govorilo se da stil Vasilija Smislova podsjeća na mačevanje, u kojem se poštuju pravila gracioznosti. On tretira drevnu igru na krajnje objektivan, racionalan, u suštini naučnički način. Izvanredan je teoretičar koji strogo na naučnoj bazi izgrađuje poziciju. Kod njega nema ni trikova, ni blefova. Tehnika u završnici je dovedena do vrhunca. Gradio je takve pozicije koje su odgovarale njegovom temperamentu. Najveći šahisti pred njim su poklekli. Smislov je zasigurno najbolji predstavnik sovjetske šahovske škole.
Nerazjašnjeno je da li je Smislovljev dar za pjevanje, uz neprekidno vježbanje i redovno školovanje, mogao da ga odvede u vrhove operske muzike. Možda je šahvoska igra prigušila taj glasovni talenat, ne dajući mu da se razmahne. Kroz cio život imao je te dvije ljubavi Da li su one jedan drugoj smetale, ili su se pak dopunjavale? Kad je bio zasićen šahom, ranjen porazom, prazan i opustošen vraćao se muzici. Na taj način punio je svoje duhovne akumulatore za životnu borbu i predstojeće okršaje.
